Kompromisorna klauzula kojom su stranke ugovorile nadležnost Vanjsko­trgovinske arbitraže pri Privrednoj komori bivše Jugoslavije nakon 8. listo­pada 1991. godine više ne proizvodi pravne učinke.

"Ako su stranke za rješavanje određenog spora ugovorile nadležnost iz­branog suda, sud kojemu je podnesena tužba u istom sporu i medu istim strankama na prigovor tuženika oglasit će se nenadležnim, ukinuti prove­dene radnje u postupku i odbaciti tužbu (čl. 473. st. 1. ZPP). Takav prigo­vor tuženika može staviti najkasnije na pripremnom ročištu, a ako se pri­premno ročište ne održava, onda na glavnoj raspravi prije nego što se upusti u raspravljanje o glavnoj stvari (čl. 473. st. 2. ZPP).

Nezavisno od toga što su parnične stranke ugovorom o prodaji broj 38/89 od 22. IX. 1989. za slučaj spora koji bi mogao proizaći iz navedenog ugovora ugovorile nadležnost stalnog izbranog suda - vanjsko trgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije Beograd te da je tuženik pravo­vremeno, u smislu 61. 473. st. 2. ZPP, stavio prigovor nenadležnosti suda za suđenje u ovom sporu, nije bilo osnova, prema shvaćanju ovog drugostepe­nog suda, da se prvostepeni sud oglasi nenadležnim, ukine provedene radnje u postupku i odbaci tužbu i to iz slijedećih razloga:

Stupanjem na snagu Odluke Sabora Republike Hrvatske od 8. listo­pada 1991. godine (NN 53/91) kojom Republika Hrvatska od toga dana raskida državno-pravne sveze na temelju kojih je zajedno sa ostalim republi­kama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ bitno su se izmijenile okol­nosti koje su stranke imale u vidu unošenjem kompromisorne klauzule u ugovor o prodaji.

Privredna komora Jugoslavije, kako je organizirana u smislu odredaba Zakona o udruživanju organizacija udruženog rada u opća udruženja i Privrednu komoru Jugoslavije (Službeni list SFRJ broj 53/76) više ne postoji jer osnivanjem samostalnih i nezavisnih država na području bivše Jugoslavije prestaje biti asocijacija "općih granskih udruženja koja su osnovana za područje Socijalističke Republike Jugoslavije" pa su samim time, prema shvaćanju ovog drugostepenog suda, prestali postojati i organi koje je takva komora osnovala pa tako i vanjskotrgovinska arbitraža pri komori (arg. iz čl. 37. citiranog Zakona).

Sve kada bi vanjsko trgovinska arbitraža i nadalje postojala, a kako to proizlazi iz navoda tuženika u prigovoru, ne bi bila domaća već inozemna arbitraža pa bi za priznanje i izvršenje takve odluke u Republici Hrvatskoj bile mjerodavne odredbe Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima koji je preuzet kao Zakon Republike Hrvatske (NN 53/91 - u daljem tekstu: ZRSZ). Sve navedene okolnosti uka­zuju da tužitelj, inače pravna osoba sa sjedištem u inozemstvu, kako je obrazložio u žalbi, kod tako izmijenjenih okolnosti ne bi prihvatio kompro­misornu klauzulu sadržanu u ugovoru broj 38/89 od 22. IX. 1989.

Iz navedenih razloga ovaj drugostepeni sud smatra da je kompromi­sorna klauzula sadržana u ugovoru kojeg su parnične stranke sklopile dana 22. IX. 1989. pod brojem 38/89 bez pravnog učinka i slijedom toga da za suđenje u ovom imovinsko-pravnom sporu s elementom inozemnosti postoji opća međunarodna nadležnost suda u Republici Hrvatskoj temeljem čl. 46. st. 1. ZRSZ, a stvarna nadležnost prvostepenog suda se temelji na odredbi 61. 36. toč. 1. g Zakona o redovnim sudovima Republike Hrvatske (NN 32/88 - pročišćeni tekst - 16/90, 41/90).

PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-957/92 od 29. travnja 1992.